7
malo sam razmišljala o onih sedam koje niko ne zna. ne bih da zažalim brutalnu iskrenost,ali s obzirom na sve što me može snaći,amnezija i tako to,nek ostane zapisano: 1.mislim da sam autista,neki blagi oblik.ali stvarno.u mom svijetu je dosta dobro. 2.ne mislim da ću dugo živjeti.ne da ću sad sutra skončat,nego kad me nestane ljudi će reći:pa i nisu neke godine...ne bojim se nimalo.sve što dotad ostvarim je svakako marginalno.ovo dosad -pametnom dosta. 3.fale mi još to dvoje željene djece.samo je ta želja duboko zakopana i završit će na želji. da nisam danas gdje sam,i pored najbolje volje,ne bih razmišljala o majčinstvu.ovaj svijet jednostavno ne valja,a moja dva naivca će morati ojačat svoju kože dok ja to promatram i ništa ne mogu spriječiti...i nikad ovo neću reći djeci.uvijek ću im govoriti da je svijet predivno mjesto za život ako ga takvim stvoriš. 4.mislim da me muž ne voli.bar ne onako kako bi trebalo.ali kako imam teoriju da ili voliš ili ne-nešto je tu smrdljivo... 5.nikad nisam rekla majci šta je sljeduje.kasno smo sazrile.u stvari ona nikad nije. danas se smješkam i klimam glavom kad ljudi lijepo pričaju o njoj,a bila je osoba kojoj je Bog greškom dopustio da bude majka. 6.žao mi je što sam morala odlučiti postati praktična i pragmatična,jer je uvijek puno ljudi ovisilo o meni. totalni sam boem i ovaj konvencionalni način života je za mene stega.ima sve svoju cijenu. 7.jedino me poštenje/moja je stvar šta pod tim podrazumijevam/ istinski oduševljava. te i takve bih dovela kod sebe kući,tako da naginjem komunama.odnosno,totalni sam hipik. niko to ne bi rekao za mene,trast mi.
